1-4 - u tijeku prevođenja


-----

Kako opisati buku

Buka nije neželjeni zvuk. Ipak kao takva se definira tek od 20. stoljeća. Prijašnje definicije tretiraju buku kao zvuk koji nije harmoničan. Tako je bilo sve do početka prošlog stoljeća kad se pojam buke počeo tumačiti na krivi način. Da nismo bili svjedoci neugodnog i iritantnog zvuka na ranim radio prijemnicima i telefonima koji je ometao željeni signal, vjerojatno bi i dalje zvuk doživljavali kao neharmoničan, a ne psihološki željen ili neželjen.

Kad razmišljamo o buci kao željenom ili neželjenom zvuku, to stvara određene probleme. Prvi je u tome da kad koristimo izraz neželjeni zvuk, naglasak je previše na subjektivnom doživljaju zvuka i onome za koga je on neželjen. Iako je točno da je ljudska reakcija na buku subjektivna, to zasigurno nije njeno najvažnije obilježje.
Štoviše, ljudi reagiraju subjektivno na gotovo svaki izvor onečišćenja. Fokusiranjem na onog koji buku ne želi, buka se relativizira. Ako je ja želim, a ti ne, ne postoji razlog da se da prednost mojoj ili tvojoj želji, osim kad je u pitanju sirova sila - tkogod je snažniji fizički, politički ili ekonomski izlazi kao pobjednik. (Ako niste primijetili, barem do sada, onečišćivači bukom pobjeđuju).

Drugi problem je u tome što subjektivni naglasak na neželjenom zvuku može dovesti do optuživanja žrtve - kao da buka nije isto što i druge vrste onečišćenja. „Ako ti se ne sviđa, odseli se.“ „Ti biraš živjeti blizu zračne luke (autoputa, željezničke pruge, staze za utrke i sl.) stoga ne traži suosjećanje od drugih.“
Zamislite da kažete ljudima u čijoj blizini se prolila neka toksična kemikalija ako im se ne sviđa to što se dogodilo, da se slobodno mogu odseliti. Da se buka smatra stvarnim ili objektivnim onečišćenjem, naglasak bi bio na onome koji zagađuje bukom, a ne na onome koji je njome zagađen.

Treće, izraz neželjeni zvuk ne opisuje točno buku. Kao takav izraz nije od pomoći znanstvenicima koji misle prvenstveno na nasumični zvuk kad pričaju o buci. Također, ne govori dovoljno ni stručnjacima za buku- oni ne mjere neželjeni zvuk (što bi onda značilo da mjere razinu zadovoljstva- kako drukčije?), već mjere objektivnu razinu zvuka. Također izraz ne pomaže ni društvenoj zajednici. Kako možemo reći što je buka, kad je ono što je jednoj osobi željeni, drugoj može biti neželjeni zvuk? A najvažnije, ne pomaže ni prilikom gubitka sluha.

Zamislite da „djevojka za zabavu“ rock and roll bendova ovako objašnjava gubitak sluha: „neželjeni zvuk na svim tim koncertima koje sam tako očajnički htjela čuti uzrokovao je moj gubitak sluha, tako da više ne mogu čuti te neželjene zvukove, u kojima sam prije tako uživala.“
I konačno, izraz neželjeni zvuk ne objašnjava utjecaj buke. Buka uzrokuje gubitak sluha, stres, povišeni krvni tlak, gubitak sna, smanjenje produktivnosti i, uopće, smanjenje kvalitete života te mogućnost postizanja opuštenosti i mira. Buka, metaforički rečeno, zatrpava naš zvučni okoliš tuđim smećem. Neželjenim zvukom ne može se objasniti utjecaj buke na gubitak sluha, ometanje sna, stres i sl. Nije neželjeni aspekt zvuka koji ometa sposobnost učenja kod djece. Buka je onečišćenje, zagađivač u školskim učionicama koji ometa učenje.
Definiranje buke kao neželjenog zvuka stvorilo je cijeli niz problema.

Slušno zagađenje i „smeće koje se čuje“
Buka se ne može definirati jednoznačno i sveobuhvatno. Buka ima matematičke, akustičke, elektromagnetske, društvene i zdravstvene aspekte koji jednostavno nisu sadržani ili dovoljno naglašeni ako buku definiramo kao neželjeni zvuk. Također, jedna definicija ne može pokriti sve te aspekte i biti prikladna u svakom slučaju i za svaku namjenu.
Neprofitna organizacija NPC (skraćenica od Noise Pollution Clearinghouse), predlaže sljedeće:
Znanstvenicima je prepušteno definirati buku kako žele.
Buka u ljudskom okolišu može se definirati kao zagađenje uzrokovano ljudskom aktivnošću, slušno zagađenje ili „smeće koje se čuje“. NPC smatra buku zagađenjem u zvučnom okolišu (engl. soundscape). Pod zvučnim okolišem smatra se mješavina zvukova koja uključuje kako prirodne zvukove, poput glasanja životinja, tako i umjetne, ljudskom aktivnošću uzrokovane zvukove (npr. zvuk kosilice za travu). Ovo nije savršena definicija, jer se ne može povezati sa štetnim utjecajem na ljudsko zdravlje, ali ti štetni utjecaji su često uzrokovani bukom. Ako ništa, ova definicija barem pokušava prebaciti naglasak sa buke kao subjektivnog doživljaja i nečijeg osobnog problema, na buku kao objektivno onečišćenje i društveni problem.
Također, predložena definicija je korisna, osobito stoga što NPC pokušava napraviti kulturološku promjenu u doživljaju i tretiranju buke, sličnu onoj koja se dogodila 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća u slučaju otpada.

Kod gubitka sluha, buka se može definirati kao zvuk takve glasnoće i trajanja koja može uzrokovati gubitak sluha.
Kad se buka opisuje u kontekstu kvalitete zvuka ispravno je i samo tada za buku koristiti izraz neželjen zvuk.
Zašto je uopće bitno kako definiramo buku? Zato što jezik ima određenu moć i kontrolirajući jezik, odnosno riječi koje upotrebljavamo, možemo kontrolirati percepciju nekog pojma. Tako npr. ako za buku kažemo da je neželjeni zvuk, upotrijebili smo vrlo neutralan izraz. Međutim ako buku nazovemo onečišćenjem , onda je to puno snažnija riječ, koja je u stanju izazvati veću reakciju kod slušača. Neželjeni zvuk je izraz koji trivijalizira stvaran i ozbiljan problem.
Ako pokušamo uvjeriti javnost da je naš zvučni okoliš zagađen i treba ga počistiti, imamo šanse promijeniti postojeće stanje. S obzirom da je doživljaj buke subjektivan, ne možemo promijeniti nečiju percepciju o tome što je prihvatljiv a što neprihvatljiv zvuk. Tako nekome uopće ne smeta buka kosilice za travu, ali mu istovremeno smeta zvuk motocikla.
Buka je vrsta zagađenja. Uopće nije bitno smeta li nam ili ne, jer radi se o otpadnom proizvodu kao rezultatu ljudske aktivnosti i tako je treba tretirati.
Članci