Uljudnost, suverenitet, zajednica, uzajamnost, moć, tiranija i tehnologija.

Ovih sedam termina mogu prilično objasniti buku u suvremenom svijetu. To je jezik stotina ljudi koji kontaktiraju s NPC svaki tjedan. Oni izražavaju ogorčenje kako loše s njima postupa njihov susjed, kako je njihovo pravo na mirno uživanje njihove imovine povrijeđeno, kako susjed djeluje bez bilo kakvog osjećaja zajednice, te kako oni primaju mnogo više od njihova udjela u buci. Za mnoge u našem društvu, buka je postala izraz moći ili (možda) reakcija na njihovu nemoć. To je područje života koje mogu kontrolirati i naštetiti drugima. A budući da je buka uvijek adut tišini, to je lako. Tiranija buke leži u njenoj sposobnosti da uvijek remeti mir. Treba samo jedan zvuk, ili jedan proizvođač buke, da remeti mir.

Uljudnost, suverenitet, zajednica, uzajamnost, moć i tiranija su etička pitanja, a ne ona akustička, ili tehnička. Ali tehnologija igra vrlo veliku ulogu u našem bučnom svijetu. Buka se čini da teče iz svake nove tehničke inovacije. Tehnologija, zajedno sa uljudnosti, suverenitetom, zajednicom, uzajamnosti, moći i tiranijom izražava prirodu buke.

Popratni članak, Buka je zagađenje, sugerira da ne bismo trebali misliti o buci u psihološkim terminima, ali u smislu objektivnog akustička buka je onečišćujuća tvari u okolišu. Problemi s bukom, međutim, nisu posve akustički, jer živimo u društvu s drugima. Oni su nužno politički i etički. Moramo misliti o problemima buke u društvenom, političkom i etičkom smislu.

Buka je neobični zagađivač, jer možda više nego bilo koje druge onečišćujuće tvari, to je zagađivač nametnut izravno na naše susjede. Kisele kiše mogu pasti 1.000 kilometara od dimnjaka, ali budući da se buka smanjuje samo za oko šest decibela za svako udvostručenje udaljenosti, često se javljaju problemi s bukom na 300 ili 30 metara. Samo jedna druga onečišćujuća tvar izravno nametnuta drugima je sekundarni dim.

Kako biste u potpunosti razumjeli ono što čini buku jedinstvenom onečišćujućom tvari, treba promotrit odnos buke i uljudnost, suverenitet zajednice, uzajamnosti, snagu, tiraniju i tehnologiju.


Uljuđenost i suverenost

Noise Pollution Clearinghouse (NPC) bilježi tisuće žalbi na buku, a svima njima je zajedničko to da glasni susjedi ili ne mare za utjecaj koji imaju na druge, ili tvrde da je njihovo pravo raditi buku (što je uglavnom samo izlika iza koje skrivaju ranije spomenuti nemar). Poslušamo li pažljivo nekoga tko se žali na susjedovu buku, čut ćemo da govori jezikom uljuđenosti i suverenosti. A govori, iznad svega, o nevjerojatnoj nebrizi, oholosti i nedostatku poštovanja koje, u svojoj samouvjerenosti, pokazuje tvorac buke.

Temeljno pitanje uljudbe je kako se ponašati prema svome bližnjem. A to je pitanje ključno i kada se govori o buci, jer je upravo buka ono što se direktno nameće drugima. Glasni pojedinci koji drugima nameću svoju galamu, ponekad ih čak budeći noću, pokazuju tako zapanjujuću razinu nepristojnosti.

Moto NPC-a kaže da dobar susjed svoju buku drži za sebe, dok loš to ne čini. To jednostavno pravilo prepoznaju svi, jer ispostavilo se da čak ni inače nepristojno glasni pojedinci ne žele susjeda koji bi im nametao svoju buku.

Odavde slijedi da problem buke lijepo ilustrira jedan drugi problem, koji je pak u doticaju s etikom i religijom. To je nevoljkost ljudi da slijede zlatno pravilo - ponašaj se prema drugima onako kako bi želio da se oni ponašaju prema tebi. Iz ove prerspektive, buka je upravo čin sebičnosti. Oscar Wilde je svojedobno rekao: "Sebičnost nije kada netko živi onako kako bi on želio, nego kada od drugih traži da žive onako kako bi on želio." Ovo se da parafrazirati: "Sebičnost nije kada netko sluša ono što on želi slušati, nego kada tjera druge da slušaju ono što on želi slušati."

Suverenost, pak, postavlja pitanja prava i vlasništva, pa se tako možemo pitati kome pripada zrak i tko ga ima pravo zagađivati. Zagađenje bukom velikim dijelom proizlazi iz aktivnosti organizacija i pojedinaca koji si stvaranje buke uzimaju za pravo ili slobodu. Među prava na koja se ljudi obično najćešće pozivaju nalazi se pravo vlasništva. Vlasnik pretpostavlja da ima pravo koristiti svoje dobro prema vlastitom nahođenju, u skladu s vlastitim željama i potrebama, bez da za dozvolu pita nekog drugog. Drugo pravo na koje se ljudi često pozivaju je pravo prvenstva. Često se tako pretpostavlja da ako je izvor buke bio ovdje prije nego što je došao netko tko bi se na njega žalio, žalba mora biti neutemeljena - odnosno - buka je tu bila prva, pa može i ostati. Treće, ljudi se ponekad pozivaju na konkretna prava, poput prava na slobodu govora, ili jednostavno slobodu da čine što žele a da se ni država ni ostali pojedinci ili organizacije u to nemaju pravo uplitati. Svatko tko se žali na buku prije će ili kasnije naići na neki od ovih tvrdnji. Zato ih svakako vrijedi preispitati.

Kada zagađivači bukom pravdaju svoje ponašanje, pokazuju da uopće ne razumiju pojmove buke, vlasništva i slobode. Ukoliko se pozivaju na pravo vlasništva, pogrešno pretpostavljaju da posjeduju zrak oko ušiju svojih susjeda. Kada bi se buka koju stvaraju držala njihovog imanja i ne bi se širila daje, pozivanje na pravo vlasništva bi svakako bilo bolje utemeljno. Ali čak ni tada ne bi bili potpuno u pravu - jer pušenje je, primjerice, zabranjeno na mnogim javnim mjestima, makar je zrak koji se dimom onečićuje zadržan unutar privatnog posjeda.

Kada se pak radi o buci koju netko stvara na prostoru u javnom vlasništvu, ili čak na tuđem privatnom posjedu, on ne polaže baš nikakvo pravo na zrak kroz koji se zvukovi šire. U toj je situaciji potpuno bespredmetno pravdati galamu pozivajući se na pravo korištenja privatnog vlasništva.

Još jedna inačica argumenta koji se poziva na pravo vlasništva je ona koja kaže da je zrak zajedničko vlasništvo, pa ga svi članovi zajednice smiju koristiti kako žele. Ovaj je argument očito manjkav. I ceste su zajedničko vlasništvo, pa ipak nitko ne smije voziti s onu stranu žute crte, ili pak parkirati automobil nasred ulice. Zajedničko vlasništvo ne podrazumijeva i potpunu slobodu svih članova društva po pitanju načina njegova korištenja. Upravo takav stav prema društvenom vlasništvu i dovodi do onoga što su Britanci svojedobno prozvali "tragedijom zajedničkih posjeda."

Izraz je nastao na temelju onoga što se u Engleskoj događalo sa zajedničkim pašnjacima. Kada se svatko ponašao isključivo u skladu s vlastitim interesima (na pašnjacima to je značilo maksimalnu ispašu vlastite stoke), zajednički su resursi propadali - polja su bila ogoljena i pružala tek djelić ispaše koju bi se na njima moglo dobiti da je korištenje bilo bolje regulirano.

Lijek za tragediju zajedničkih posjeda jest etički kodeks: zajedničkim dobrom treba upravjati tako da se potiče način njegova korištenja koji nije nauštrb koristi i uživanja ostalih članova zajednice u tom dobru. Upotrebu javnog dobra koja bi štetila i umanjila mogućnost ostalih članova zajednice da uživaju u dobru treba obeshrabrivati. Kada je u pitanju buka, ovo se svodi na to da treba poticati tihe, a sankcionirati glasne korisnike zajedničkog dobra - zraka.

Krenimo od pozivanja na pravo prvenstva. Očigledno je da ono ne predstavlja nikakvo opravdanje za zagađivanje bukom. Slabost argumenta je jasna iz činjenice da ne vrijedi njegov obrat – zajednica, naime, neće dati svome članu za pravo da zabrani uvođenje novih zvukova u prethodno tiho susjedstvo, to jest da ustvrdi kako je tišina bila tu prva pa tako mora i ostati. Gotovo sva mjesta na kojima postoje izvori buke bila su naseljena prije dolaska tih izvora. Štoviše, izvori buke upravo su se ondje i širili. Nekoć nije bilo ni motoriziranih plovila, ni aerodroma, ni mlaznih aviona, a na mjestima gdje danas ti izvori stvaraju buku boravili su ljudi. Pošto tišini nije dato pravo prvenstva – a eventualne žalbe stanovnika nisu urodile plodom – zašto bi onda pravo prvenstva imala buka?

Kada se pak glasni susjedi pozivaju na pravo slobode (bilo slobode govora, bilo u smislu da se institucije nemaju prava petljati u njihove poslove), pokazuju potpuno nerazumijevanje prirode i razvoja pojma slobode u zapadnoj kulturi. Još je u osamnaestom stoljeću, kada je filozofija mladog kapitalizma pod parolom „laissez faire“ bila na samom vrhuncu, filozof John Stuart Mill, jedan od najvatrenijih zagovaratelja ljudskih sloboda, ustvrdio da sloboda pojedinca može sezati samo do one granice iza koje počinje nanositi štetu drugima. Drugim riječima, moja sloboda da mašem rukom završava kod nosa mojeg bližnjeg. Tako i moja sloboda da pravim buku završava kod uha mojeg bližnjeg.

Jasno je da su tvrdnje kojima tvorci buke tako nekritički (i tako često) pravdaju zagađenje koje uzrokuju zapravo slabe i neutemeljene. Za njihovu galamu ne postoji opravdanje.


Zajedništvo i reciprocitet

Dok uljudnost i suverenost pružaju filozofski i etički okvir za tiši svijet, zajedništvo i reciprocitet su uvjeti koji dijelom odlučuju o tome koliko će tih taj svijet biti. Zajedništvo nas oslobađa neuljudnosti i nebrige, dok je reciprocitet utjelovljenje već ranije spomenutog zlatnog pravila (Ponašaj se prema drugima onako kako bi želio da se oni ponašaju prema tebi), a ujedno u najvećoj mjeri određuje koliki će problem neka buka izazvati.

U funkcionalnoj zajednici problem buke je izrazito rijedak, jer je osjećaj zajedništva ključan za tiho susjedstvo. Ometanje bukom je najčešće onda kada se susjedi ne poznaju ili ne haju jedni za druge. Susjed vas neće buditi u dva ujutro, ako zna da mu u sedam ujutro vozite djecu u školu, ili da ćete oko sedam navečer navratiti k njemu na večeru. Ispostavlja se da je ključ za mir i tišinu upoznavanje susjeda i izgradnja dobrih odnosa s njima. Možda je ironično, ali najbolji način da si osigurate mir u susjedstvu je da napravite tulum – i pozovete susjede.

Psihologija nas uči da anonimnost potiče antisocijalno i destruktivno ponašanje. Ne iznenađuje stoga činjenica da većinu buke u današnjem svijetu proizvode anonimni izvori. Motociklist koji bez prigušivača noću juri kroz naselje i budi desetke ljudi ostaje anoniman. Činovnik neke korporacije koji na teren šalje glasne kompresore, dostavljače ili čak naređuje gomilanje otpada u blizini naselja također ostaje anoniman.

Kada se među susjedima ne razvije osjećaj zajedništva, kada su pojedinci u tom kolektivu anonimni, kao posljedica te anonimnosti javlja se buka. Ako nema povezanosti u zajednici, njeni se članovi mogu samo nadati da su svi ostali po prirodi tihi. Ako se dogodi da je netko bučan, moguće je tek osloniti se na organe koji su tu da štite javni red i mir. A oni su uglavnom tek djelomično uspješni.

I u funkcionalnoj se zajednici ponekad mogu povećati razine buke, a da svejedno ne izazovu problem. Buka, naime, postaje problem tek kada dopre do nekoga tko za nju nije dao svoj pristanak. Članovi funkcionalnih zajednica nerijetko od svojih susjeda traže ovaj pristanak - obavijeste ih ako planiraju kakvu proslavu, pozovu ih, i ponude da stišaju buku ukoliko budu preglasni, ili ako se zabava otegne dugo u noć.

Za stvaranje ovakvog osjećaja zajedništva, kao i za stvaranje tihe zajednice, treba vremena, ali ponekad je to i uz trud i uz uloženo vrijeme na žalost nemoguće - ako imate posla sa "susjedima iz pakla" - bili oni pojedinci, korporacija ili neka druga struktura koja jednostavno ne haje za zajedništvo sa onima u svojoj blizini.

Ipak, valja naglasiti da se dobra zajednica ne mora sastojati od najboljih prijatelja - iako bi bila idealna kada bi njeni članovi iskreno brinuli jedni za druge - minimalan potreban uvjet za dobru zajednicu zapravo je osjećaj međuovisnosti. U NPC možemo preporučiti članovima zajednice da jedni od drughi što češće posuđuju stvari poput alata, ljestvi, opreme za održavanje tratine i slično. Visoko na toj ljestvici trebaju biti alati za košenje vrta koji ne uzrokuju buku. Ako imate takav komad opreme, trebali biste ga dijeliti sa svojim bližnjima - potogovo stoga što jedna bešumna kosilica slabo doprinosi tišini vašeg susjedstva ako stoji u garaži dok se vaš susjed muči sa vlastitom bučnom mašinom. Osim toga, posuđivanjem i dijeljenjem stvarate osjećaj zajedništva.


Ako je složna zajednica ključ prevencije problema buke, onda je nedostatak uzajamnosti ključ razumijevanja ozbiljnosti tog problema. Kada je u pitanju problem buke, niti jedan drugi pojedinačni čimbenik ne daje točnija predviđanja tog problema od uzajamnosti ili ne postojanja uzajamnosti. Ako je buka između susjeda približno jednaka i teče u oba smjera, rijetko postaje problemom. Ako kosim svoje dvorište a vi kosite svoje, prilagodili smo se međusobnim bukama. Ako pak buka nije uzajamna, ako ona prvenstveno teče jednosmjerno, tada se pojavljuju problemi. Nedostatak uzajamnosti je presudna karakteristika gotovo svakog većeg problema s bukom. Ironično je da stručnjaci za buku, od svih ne-akustičnih čimbenika koji utiču na problem buke, nisu gotovo uopće istraživali utjecaj uzajamnosti; ali na temelju tisuća primljenih poziva u Noise Pollution Clearinghouse potpuno je očito da je razina uzajamnosti ključ određivanja ozbiljnosti problema buke.

Jednom kada spoznamo ulogu koju imaju suverenost, učtivost i zlatno pravilo, vodeća nas uloga uzajamnosti više neće iznenađivati. Zlatno je pravilo zapravo etika uzajamnosti. "Čini drugima ono što bi želio da oni čine tebi." "Voli svoje susjede kao samoga sebe." "Ne povrijedi nikoga, pa te nitko neće povrijediti." Isus, Mojsije i Muhamed slažu se o važnosti uzajamnosti, o ponašanju prema drugima na način kako bismo željeli da se ponaša prema nama.


Snaga i tiranija
Jedan od problema u definiranju buke kao "neželjenoga zvuka" je taj što takva definicija stavlja preveliki naglasak na psihičko stanje onoga koji je bukom zagađen. Međutim, ono što je daleko zanimljivije i važnije je psihičko stanje zagađivača bukom. Zbog čega bi netko svjesno i namjerno činio ono što šteti okolišu i uzrokuje štetne psihološke promjene u drugima? Što je uzrok takvog protu-društvenog ponašanja?



U većini problema vezanih uz buku, psihološka je matrica očigledna, ali najočiglednija je u slučaju motocikla ili automobila sa neprigušenim motorom, koji zajedno sa automobilima iz kojih trešte zvučnici, naprosto vrište: "ovdje sam, pogledaj me, ne možeš mi ništa." Motociklist bi mogao uživati u isto tako bučnom iskustvu praćenom trešnjom na vibrirajućoj stolici, sa snažnim slušalicama na ušima. Za te novce koje potroše na automobile sa bučnim zvučnicima, vozači bi mogli kupiti zapanjujuće slušalice i još bi im preostalo dovoljno novaca da ugrade vibratore od 70 Hz u sjedala svojih automobila i da si kupe stotine CD-ova. No, oni odabiru neprigušene ispušne cijevi i stereo zvučnike koji tutnje ne zbog sebe, već zbog svih drugih. Bilo da se radi o vozilu s neprigušenom ispušnom cijevi, o vozilu sa zvučnicima koji trešte, ili o nekom drugom izvoru, buka se često koristi kao izraz moći. Za zagađivača bukom zadovoljstvo se ne javlja (jedino i vjerojatno ne primarno) uslijed toga što tu buku sluša, već uslijed moći i nadmoći da drugima tu buku stvara - uslijed moći zbog koje drugi okreću glave, moći da drugima nameće svoje djelatnosti.











-- 9/9 --
Danas je gotovo nemoguće funkcionirati u modernom društvu bez da se povremeno buči. Naša uloga korisnika tehnologije bi trebala dodati malo poniznosti i puno energije našim naporima da stišamo svijet. Možda će biti slučaj i da ćemo moći našu tehnologiju promijeniti brže nego što možemo promijeniti stavove ostalih o brizi i zajednici. Tiša tehnologija je izgledan prvi korak prema tišem svijetu. A jednom kada stištamo našu tehnologiju, pronalaženje i stišavanje zagađivača bukom će biti znatno lakše i društveno prihvatljivije. Teško je razmišljati o grafitima kao vandalizmu na zidu koji je već njima prekriven, ali puno lakše ako je zid savršeno čist. Isto tako stoji i za buku. Ako glazba iz automobila nije glasnija od buke smetlarskog kamiona ili zrakoplova u susjedstvu, izazov da je se utiša je veći nego ako ona dominira zvučnom pozadinom.


Priroda buke
Bučan svijet je izbor, ali izbor koji ljudi često ne čine ili ne znaju da ga mogu činiti. Kada bi ljudi stvarno imali mogućnost promisliti o tom izboru prije nego ga učine (ili bude učinjen za njih), malo bi ih izabralo buku. Uvijek će biti nekih koji žele izabrati buku za druge, poput motorista s ravnim ispusima, ali gotovo nitko ne bi takav izbor učinio za sebe. Ljudi ne traže od svog agenta nekretninama lijepu kuću u bučnom susjedstvu s nepodnošljivo glasnim susjedima – čak niti nepodnošljivi motorist ne bi to učinio.

Pošto se većina izbora o buci donosi za nas, naš je izazov pridobiti te ljude da počnu činiti tiše izbore. Buka je složena mješavina lošeg ponašanja i loše tehnologije; ponekad je više jednog ili drugog, ali razumijevanje prirode buke pomaže u svim slučajevima. Uljudnost je bitna. Naša bi poruka trebala biti da dobri susjedi drže svoju buku za sebe. Suverenost je bitna. Ljudi nemaju pravo zagađivati. Zajednica je bitna. Moramo stvarati bolje zajednice jer ljudi teže zagađivati bukom anonimno, a ne zagađuju ljude do kojih im je stalo. Recipročnost je bitna. Kroz regulativu o buci i urbanističkom planiranju mora biti prepoznato da dopuštati vlastima, poduzećima ili pojedincima da stvaraju znatno više buke od svojih susjeda znači tražiti nevolju. Snaga je bitna. Nastavit ćemo stvarati nove generacije zagađivača bukom sve dok ljudima, posebno mladim ljudima, ne osiguramo bolje načine da se izraze i osjećaju zadovoljni sobom od toga da dominiraju drugima. Tiranija je bitna. Buka će uvijek nadjačati tišinu, tako da čak i 51 %-tna većina onih koji priželjkuju tišinu nije dovoljna, već trebamo uvjeriti sve osim proizvođača buke, a možda čak i neke od njih, da budu tiši. Konačno, tehnologija je bitna. 21-vo stoljeće može biti ili najbučnije u povijesti ili razumno mirno. Posjedujemo tehnologiju za oboje.
Članci